Crnjelovo – Najveće selo u BiH koje odumire

Sembersko Crnjelovo najveće je selo u BiH i obuhvata površinu od oko 6. 300 hektara, od čega je najveći dio pod plodnim oranicama.

S obzirom na to da je svojevremeno, sedamdesetih godina prošlog vijeka, iz Slovenije u Crnjelovo stizalo najviše novih malih kamiona, popularnih „tamića”, koji su nabavljani u mariborskoj fabrici TAM, pedantni Slovenci često su pitali gdje se u BiH nalazi „taj grad – Crnjelovo”.

Trgovina povrćem

Mali dvoipotonci prije rata danonoćno su prevozili crnjelovačko povrće do pijaca u Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Splitu, Osijeku. Stariji Crnjelovčani kažu da se za dva mjeseca uspješne trgovine povrćem mogao zaraditi kamion. Tokom ljeta Crnjelovčani bi zaradili toliko da su mogli obnoviti namještaj u kući, kupiti novu bijelu tehniku, skućiti se i ostaviti dovoljno novca i za narednu sjetvu.

Crnjelovčani se godinama već ubrajaju među najveće i najsposobnije domaćine, pa se svojevremeno uvriježila i anegdota da „u crnjelovačkom ataru niče bilje i iz naopako ubačenog sjemena”. Slično poređenje može se u ovim poratnim godinama često čuti i u naselju Janja, među vlasnicima plodnih njiva u Drinskom polju.

U vrijeme sezonskih radova svi mještani Crnjelova se sele na svoje oranice i u plastenike. Kako oni kažu, tada su u njivama svi oni koji mogu „kositi i vodu nositi”. Nekad su, prisjećaju se stariji Semberci, djevojke iz drugih semberskih sela, koje nisu voljele raditi, plašili da će ih udati za crnjelovačke momke, gdje će morati raditi i dan i noć. Kada bi se odjednom sav urod s crnjelovačkih njiva natovario u prikolice, bilo da je u pitanju lubenica, dinja, paprika, paradajz, plavi patlidžan, kupus i drugo povrće, ili žitarice, Crnjelovčani kažu da bi se mogla formirati kolona dugačka nekoliko desetina kilometara.

Danas, međutim, ovi veliki proizvođači lubenice ne mogu prodati po cijeni višoj od deset feninga za kilogram, naveliko, jer je mnogo ove, kako je oni zovu, kraljice slasti u BiH stiglo iz uvoza. Jedan Crnjelovčanin, koji se nije želio predstavljati, kaže da je dvije prikolice lubenica, oko deset tona, bacio u kanal. Računica je pokazala da je s tom cijenom u debelom minusu.

Darmar na njivama

Selo je uvijek bilo poznato po tome da se u njemu godišnje proizvede više od 600 vagona paprike i oko 500 vagona kupusa, tako da se proizvodnja povrća i žitarica mjeri desetinama i stotinama vagona.

Mićo Živić, rođeni Crnjelovčanin, opisuje mještane kao vrijedne, ustrajne, požrtvovane, uporne i odlučne ljude koji ništa ne prepuštaju slučaju, niti nezavršeni posao od danas ostavljaju za sutra. Živić kaže da je sezona proizvodnje povrća nekad trajala šest mjeseci, a sada se radi od januara do decembra na njivi. I dok su nekada popularni „tamići” od dvije i po tone nosivosti donosili fantastičnu zaradu svojim vlasnicima, danas se povrće šleperima odvozi iz Crnjelova, ali takve zarade ni izbliza nema.

„Posljednji Mohikanac”

Živićev popularni kamion TAM jedan je od “posljednjih Mohikanaca” koji se kreću crnjelovačkim putevima. U Crnjelovo je iz Maribora stigao uoči rata, u januaru 1991. godine, i još je u voznom stanju. Živić podsjeća i na neveselu crnjelovačku statistiku, prema kojoj se danas na njivama, u prosjeku, mogu vidjeti samo stariji mještani. Mnogi njivu, pogotovo plastenik, kada temperatura naglo poraste, doživljavaju kao radni logor.

U situaciji kada mnogi poljoprivrednici nemaju riješeno zdravstveno osiguranje, kažu da se, bukvalno, “često s njive ide na groblje”.

 

 

 

 

 

 

(avaz.ba)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *